USTAŠA

This weblog is an online protest of Croatian patriots against the current Croatian government under the leadership of Dr. Ivo Sanader and Stipe Mesic who, in the name of democracy, wage a fruitless war against Croatian “fascists” by using the same fascist methods: police repression, destruction of monuments (Budak & Francetic), glorifying Tito’s butchers and curtailing the freedom of media.

subota, rujna 04, 2004

MILE BUDAK - PODLISTAK IZ SLOB. DALMACIJE

MILE BUDAK - PORTRET JEDNOG POLITIČARA (1)
(Slobodna Dalmacija, podlistak, 2. siječnja 2003)

Godine političkog sazrijevanja

Političar i književnik Mile Budak rodio se 30. kolovoza 1889. godine u Svetom Roku kod Lovinca da bi na kraju životnog puta od partizanskog suda bio osuđen na smrt i strijeljan 7. lipnja 1945. godine u Zagrebu. Analizirajući pozitivne i negativne crte njegova karaktera i političkog djelovanja, o toj zanimljivoj ličnosti akademik dr. Ivo Petrinović napisao je knjigu koja je prošle godine objavljena u izdanju Književnog kruga Split. Iz tog izdanja pod istim naslovom - "Mile Budak - portret jednog političara" - u nastavcima donosimo najvažnije detalje


Piše Ivo PETRINOVIĆ


Mile Budak, političar i književnik, rodio se 30. kolovoza 1889. u Svetom Roku kod Lovinca, u tadašnjem kotaru Gračac, županije Ličko-krbavske u okviru banske Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji. To je vrijeme nagodbenjačke Hrvatske i vladavine bana Khuena Hedervaryja.Budak je pučku školu pohađao u rodnom mjestu od 1896. do 1901. godine. Kako su mu starija braća Joso i Pajo bili financi, Mile je trebao otići u Općinu za pisara da bi s vremenom postao bilježnik. Majka ga je poslala bratu Josi, financijskom nadstražaru u Mrkodolu kod Bosanske Kostajnice.


Stipendist "Napretka"


U rujnu 1902. godine upisao se u Sarajevsku gimnaziju u kojoj se isticao jer je mnogo čitao, a uzdržavala su ga braća sve dok nije nakon prvog semestra prvog razreda dobio stipendiju sarajevskog društva Napredak, što mu je omogućilo da nastavi školovanje. Stoga u trećemu razredu kao solidan učenik podučava kolegu iz razreda, što mu je poboljšavalo materijalni položaj tako da je godine 1910. maturirao na Sarajevskoj gimnaziji. U jesen 1910. godine upisao se na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na grupu zemljopis i povijest. Napretkovu stipendiju tada nije dobio zato što nije bio iz Bosne. Zbog svega toga napušta Filozofski fakultet i prelazi na Pravni.Budak je počeo pisati još kao gimnazijalac, u četvrtom razredu. Pjesme su mu tiskane u časopisima Pobratim, Behar (1908.-1909.) i u Mlada Hrvatska. U organizaciji Mlade Hrvatske sudjeluje od njezina osnutka, a tijekom dvije godine uređivao je istoimeni časopis i to od konca 1910. do veljače 1912. godine. Bio je to književno-politički časopis u kojem su surađivali mnogi hrvatski književnici kao što su Ljubo Wiesner, Antun Gustav Matoš, Fran Galović, Tin Ujević, Polić Kamov i drugi.U ožujku 1910. godine u časopisu Mlada Hrvatska objavljuje pjesmu 28. II., posvećenu godišnjici smrti Ante Starčevića, koji je preminuo na taj dan 1894. godine. U njoj u osam strofa veliča velikog sina Like, koji razbuđuje srca mladih.

"Mlada Hrvatska" i slavenstvo


Skupina oko Mlade Hrvatske s ideolozima Josipom Matasovićem, kasnijim povjesničarom, i Budakom, slavi Josipa Franka što se vidi iz Budakova članka Dr. Josip Frank (1911.), u kojemu se Frank slavi kao oličenje energije i požrtvovnosti, te ga se ističe kao uzor pravaša. Budak naglašava da je Frank, iako nije, kao ni Strossmayer nosio hrvatsko ime, bio snažniji od mnogih protivnika.Posebno su zanimljiva Budakova shvaćanja toga vremena, koja su došla do izražaja u njegovu čanku Mladohrvatstvo prema srpstvu i slavenstvu uopće, objavljenom u dva broja Mlade Hrvatske 1911. godine. Budak smatra da nije preporučljivo potpuno nijekati Srbe u Hrvatskoj.


Naglašava da su oni došli u Hrvatsku pod Turcima, da su im se pridružili i neki drugi elementi. Utvrdivši da je temelj narodnosti uvjerenje svakog pojedinca, postavlja pitanje može li se i kako raditi sa Srbima. Svi pokušaji oko sloge nisu uspjeli.Budak se pita kako bi trebalo razriješiti političke prilike da bi Hrvat i Srbin mogli živjeti jedan pored drugoga. Naglašava da se pravaši drže principa narodnog monizma, a ne dualizma, što po njegovu mišljenju znači da u Hrvatskoj postoji samo jedan politički narod, a to su Hrvati.Budak razmatra i odnos mladohrvata prema slavenstvu i ističe da su Česi i Poljaci protiv sjedinjenja hrvatskih zemalja i nezavisnosti Hrvatske, a Rusi će više pomoći pravoslavne Srbe. Stoga su Hrvati upućeni na sebe i zato se moraju odreći iluzije o slavenskoj, a pogotovu sveslavenskoj pomoći. On kaže da mladohrvati nemaju ništa protiv Srba zato što su Srbi nego stoga što su hrvatski slavosrbi u značenju Ante Starčevića.

Izvorni starčevićanac


Ipak je svoje nazore Budak najcjelovitije i najjasnije izrazio u zadnjem broju Mlade Hrvatske, u kojoj on stalno sudjeluje, i to početkom 1912. godine. To je zapravo platforma mladohrvatskog pokreta, kako ju je Budak tada vidio. On ističe da se Mlada Hrvatska može pohvaliti stalnošću svoga djelovanja i da je ona jedina nacionalistička đačka organizacija u Hrvatskoj. Predbacuje ostalim hrvatskim udrugama što svoj nacionalizam povezuju s katolicizmom jer nacionalizam nije konfesijska misao i što hrvatska narodnost nije samo katolička, jednovjerska, već trovjerska.Tom prigodom on ističe da mladohrvati ne negiraju vjeru već tvrde da je vjera pitanje savjesti pojedinca koje ne smije u normalnim prilikama biti političko pitanje. Prema tome, katolicizam u Hrvata je konfesijsko pitanje, a i staleško, jer je svećenstvo organizirano kao kapitalistička klasa te posjeduje golem imetak. Mladohrvati nemaju ništa protiv svećenika koje će rado vidjeti u svojim redovima, ali su crkveni glavari većinom kreature Beča i Pešte osim časnih iznimaka kao što su Josip J. Strossmayer, Mihovil Pavlinović i Frane Bulić.Iz svega se vidi da je Budak bio starčevićanac u izvornom obliku, prihvaćajući sve njegove temeljne ideje: neovisnost Hrvatske od Beča i Pešte, antiaustrijsko stajalište te antiklerikalizam. Što se tiče Srba u Hrvatskoj, on ih ipak smatra dijelom hrvatskog naroda iako, za razliku od Starčevića, više vodi računa o realnom stanju i drži da Srbima koji su pod utjecajem partikularističkih tradicija i osjećaju se Srbima, treba u duhu liberalnih zasada omogućiti samoupravu.
(nastavlja se)


MILE BUDAK - PORTRET JEDNOG POLITIČARA (2)

(Slobodna Dalmacija, podlistak, 3. siječnja 2003)


Prvi svjetski rat i zarobljeništvo


Budak je 1914., u činu domobranskog kadeta, zajedno s austrijskim časnicima pao u srpsko zarobljeništvo, a nakon ratnog preokreta u korist Austrije potkraj 1915. prolazi "križni put" kad se srpska vojska s austrijskim zarobljenicima povlači kroz južnu Srbiju, Kosovo i Albaniju. Te dane Budak opisuje u romanu "Ratno roblje", zaokupljen osobito srpsko-hrvatskim odnosima i razmišljanjima srpskih časnika o stvaranju Velike Srbije. Nakon zarobljeništva studira pravo, aktivan je u Stranci prava, a nakon doktorata zapošljava se u odvjetničkoj kancelariji Ante Pavelića s kojim je već tada u "hladnim" odnosima




Piše Ivo PETRINOVIĆ


Nakon što je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji u lipnju 1914. godine, Mile Budak je kao kadet poslan na srpsko ratište u Mačvu, gdje je poginuo njegov prijatelj književnik Fran Galović, inače suradnik u mladopravaškom pokretu, a sam on je bio lakše ranjen. S vojskom je preko Tuzle i Zvornika stigao do Valjeva u zapadnu Srbiju gdje je krajem studenoga 1914. smješten u vojnu bolnicu. U međuvremenu je 8. prosinca 1914. srpska vojska u protuudaru zauzela grad i tako je Budak u činu domobranskog kadeta, zajedno s drugim austrijskim časnicima, pao u srpsko zarobljeništvo.


Srpski san o Jadranu


U jesen 1915. došlo je do ratnog preokreta u korist Austrije pa se srpska vojska, zajedno s austrijskim zarobljenicima, od sredine listopada do sredine prosinca 1915. povlačila kroz južnu Srbiju, Kosovo i Albaniju do Jonskog mora. Taj svoj križni put, koji je trajao od 15. listopada do 19. prosinca 1915. godine, Budak je opisao u svom romanu Ratno roblje, odnosno Albanski križni put zarobljenih austrougarskih časnika. To zapravo i nije literarno djelo, već neka vrsta kombinacije putopisa i dnevnika, što opisuje patnički put kojemu su bili izvrgnuti austrijski zarobljenici.Budak je u svojim sjećanjima zaokupljen srpsko-hrvatskim odnosima. To je vrijeme kada su srpski vladajući krugovi, još uvijek opijeni uspjesima u balkanskim ratovima, sanjali o proširenoj Srbiji od Soluna i Carigrada do Jadranskog mora. Budak je osjetio da među srpskim političarima i časničkim kadrom koje je susretao živi uvjerenje o potrebi srpske vladavine nad oslobođenim zemljama Južnih Slavena koji su se nalazili u okviru Austro-Ugarske. On ističe da su srpski časnici posebno mrzili Hrvate austrijske vojnike, odnosno zarobljenike, čak više nego Mađare, ne toliko što su tvrdili da su austrijske pukovnije počinile velika zvjerstva u osvojenim srpskim krajevima, već što su smatrali da su oni izdajice svojega naroda koji je srpsko-hrvatski.


Budak i Talijani


Ponovno se vraća razmišljanjima srpskih časnika o stvaranju Velike Srbije. Tako se, dok se još nalazio u valjevskoj bolnici, susreo s nekim srpskim kapetanom iz Beograda koji je nosio niz ratnih odličja, među kojima najugledniji srpski orden Karađorđevu zvijezdu s mačevima. Kapetan mu se hvalio vanjskopolitičkim djelovanjem Narodne obrane i Crne ruke, tajnih srpskih časničkih organizacija, koje su organizirale ubojstvo austrijskog prestolonasljednika Franje Ferdinanda da bi se spriječio trijalizam Austro-Ugarske, koji bi po njemu onemogućio Srbiju u njezinoj ulozi Pijemonta Južnih Slavena. Zanimljiv je Budakov susret s Talijanima u Albaniji. Ističe da prije rata nije Talijane ni volio ni mrzio, ali kada je počeo rat i kada su iskazali pretenzije na dalmatinsku obalu, iskreno ih je zamrzio. No, one noći 15. prosinca 1915., kada su se ukrcali na talijanski brod, najeli tjestenine i zaspali u pravim krevetima, on ih je, bilježi, izljubio kao braću. Kad su stigli na albansku obalu, Budak s tugom bilježi da ih je bilo oko 15 tisuća, a na put ih je krenulo 60 tisuća zarobljenika. Roman je napisao tek u Muro Lucanu blizu Potenze u sjevernoj Italiji, i to kao talijanski ratni zarobljenik koji je zajedno s ostalima bio prebačen na otok Asinaru blizu Sardinije, a iz zarobljeništva se vratio 18. kolovoza 1919. godine i iskrcao se u grušku luku.


Pripravnik kod Pavelića





Nakon što se vratio iz zarobljeništva Budak je nastavio studirati pravo na Zagrebačkom sveučilištu. Tijekom 1920. godine položio je ispite, a već 31. srpnja 1920. promoviran je u doktora prava na temelju rigoroza. Dok je studirao na Zagrebačkom sveučilištu tijekom 1919. i 1920. bio je član Kluba Eugen Kvaternik, sveučilišnog ogranka Stranke prava, u kojem su bili i Branko Jelić i Eugen Dido Kvaternik, poslije čelnici ustaškog pokreta. Nakon što je Budak promoviran u doktora prava, zaposlio se kao pripravnik u odvjetničkoj kancelariji Ante Pavelića. Odvjetnički ispit položio je 8. travnja 1923., a odvjetništvo mu je postalo glavni izvor prihoda. Očito je da je Budak u odvjetničku kancelariju Ante Pavelića došao zbog njihovih sličnih političkih uvjerenja, odnosno pripadnosti pravaškom pokretu.Pretpostavlja se da mu je Pavelić ponudio taj posao jer se radilo o pravničkom iskustvu koje je Budak već imao radeći u kancelariji poznatoga zagrebačkog odvjetnika Oswalda. Njihovi tadašnji odnosi nisu bili hijerarhijski, to više što je Budak prije sudjelovao u mladopravaškom pokretu i imao je mnogo veći politički staž nego Pavelić.Od 1919. do 1933. godine, odlaskom u emigraciju, Budakov politički rad odvija se uglavnom u Stranci prava u kojoj surađuje s Pavelićem kao tajnikom i poslije potpredsjednikom stranke. Već su u to vrijeme odnosi Pavelića i Budaka prilično hladni. Matija Kovačić, poslije šef promidžbe u NDH, sjeća se da njihovi odnosi nisu bili dobri već 1922. godine. Budak je, prema tom sjećanju, sebe smatrao vođom mladih pravaša, dok Pavelić nije pokraj sebe trpio eventualne suparnike.
(nastavlja se)

MILE BUDAK - PORTRET JEDNOG POLITIČARA (3)

(Slobodna Dalmacija, podlistak, 4. siječnja 2003)

Preživio atentat usred Zagreba

Atentatom u Narodnoj skupštini 1928. godine (ubijeni P. Radić i Basariček, ranjeni S. Radić, Pernar i Granđa) te proglašenjem kraljeve Šestojanuarske diktature 1929., politički je život radikaliziran pa u toj atmosferi pravaška mladež, osobito grupa fanatično odana ideji hrvatske države, vrši sabotaže i atentate. Iako s tim nema neposredne veze, Budak je hapšen i zatvaran. Kako je i režim odlučio atentatima zastrašiti oporbene redove, pokušao je umorstvo i Mile Budaka, i to usred bijela dana usred Zagreba. Neuspio atentat je Budaka pravaša pretvorio u radikalnog ustašu

Piše Ivo PETRINOVIĆ

Atentat u Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. godine, u kojem su ubijena dvojica (Pavle Radić, Đuro Basariček), a ranjena trojica zastupnika HSS-a (Stepan Radić, Ivan Pernar i Ivan Granđa), doveo je do radikalizacije političkog života i teške situacije u Hrvatskoj. Seljačka demokratska koalicija, koju su 11. studenoga 1927. osnovali Radićev HSS i Pribičevićeva Samostalna demokratska stranka, objavila je 21. lipnja proglas o zločinu u Narodnoj skupštini u Beogradu, koji je ocijenjen kao smišljen i organiziran.Odmah nakon toga, tog istog dana, održana je u Zagrebu, u prostorijama Hrvatske stranke prava, sjednica vodstva Hrvatskog bloka, na kojoj je zaključeno da zastupnici Ante Trumbić i Ante Pavelić uđu u zastupnički klub HSS-a. Nakon pucnjeva na hrvatske zastupnike u Skupštini, nalazimo Milu Budaka među potpisnicima javnog apela u vezi s netočnim izvješćivanjem stranog tiska o demonstracijama u Zagrebu.

Subverzivna mladost

Proglašenjem kraljeve apsolutističke vlasti 6. siječnja 1929., bili su ukinuti i svi predstavnički organi. Režim je kao ustupak opoziciji u Hrvatskoj ostavio mogućnost da članovi užih predstavničkih tijela (općinska i gradska zastupstva) budu ponovno imenovani na te položaje. Budući da je zamro politički rad, Ante Pavelić kao zastupnik i potpredsjednik Hrvatske stranke prava, emigrira. Mile Budak ostaje u zemlji kao predstavnik stranke, jer su se stari prvaci povukli zbog starosti ili suradnje s režimom, prihvativši imenovanja kralja Aleksandra da budu zagrebački gradski zastupnici, što Budak nije prihvatio.U takvoj teškoj atmosferi pravaška mladež, predvođena Stipom Javorom, planira oružane akcije. Tijekom 1929. Zagreb postaje središte njezine subverzivne djelatnosti. Ta malobrojna skupina sastojala se od mladića koji su bili fanatično odani ideji hrvatske države. Sabotažama i atentatima oni su postizali više psihološki nego stvarni učinak, izlažući se pogibelji i hapšenju, što je policiji i uspijevalo jer oni nisu imali masovnu podršku. U vezi s tim slučajem policija je 29. listopada 1929. uhapsila 26 osoba, među kojima je bio i Mile Budak koji nije imao neposredne veze s tim akcijama pravaške omladine, ali je smatran jednim od začetnika. Budak je proveo u redarstvenom zatvoru u Petrinjskoj ulici tri mjeseca te još četiri u zatvoru Sudbenog stola u Zagrebu. Koncem svibnja 1930. bio je oslobođen.


Konsternacija i zgražanje

Očito je da je režim, zbog sve većeg otpora protiv sebe, odlučio atentatima na istaknute oporbene političare i intelektualce, osobito iz redova Stranke prava, zastrašiti oporbene redove. Tako je neki Zwerger 19. veljače 1931., pod okriljem zagrebačke policije, željeznom šipkom ubio poznatoga hrvatskog povjesničara Milana Šufflaja. Ista zadaća bila je povjerena dvjema osobama iz zagrebačkog podzemlja, da ubiju Milu Budaka koji je vlastima bio trn u oku. Umorstvo je pokušano 7. lipnja 1932. usred bijelog dana u najprometnijem dijelu grada, da bi se zastrašili protivnici režima. Smatra se da je na Budaka izvršen atentat zbog bliske suradnje s Vladkom Mačekom. Atentat je izazvao konsternaciju i zgražanje u Hrvatskoj, to više što je bio izvršen ne samo na jednog političara nego i na intelektualca, što je pokazalo da režim ne bira sredstva i spreman je na sve. Odmah nakon atentata uputila je hrvatska intelektualna elita u srpnju 1932. godine protest koji je potpisalo 209 intelektualaca lijeve i desne orijentacije, te katolički biskupi. Smatra se da je Budak poslije atentata postao drugi čovjek, zapravo da nije više bio psihički stabilan. Time se i objašnjava njegovo političko ponašanje, osobito u emigraciji na Liparima i dok je bio ministar u Vladi NDH 1941. godine.

Posljedice atentata

Stvaranje Seljačko-demokratske koalicije, kojom je nastala suradnja Hrvatske seljačke stranke i Samostalne demokratske stranke, nametnulo je i drukčije ponašanje nekih drugih oporbenih stranaka, jer se tada formirala snažna politička oporbena fronta protiv režima u koju je ušla Hrvatska stranka prava. S tim u vezi održan je sastanak Izvršnog odbora Seljačko-demokratske koalicije 7. studenoga 1932. u Zagrebu, na kojem je Vladko Maček pozvao Trumbića, koji je u smislu Mačekovih uputa sastavio rezoluciju, koju je redigirao Maček, i ona je bila prihvaćena i postala poznata kao Zagrebačke punktacije, a kojom se zahtijeva solidarnost svih prečanskih političkih skupina protiv hegemonije, vraćanje na 1918. i preuređenje države na temelju asocijacije interesa, dakle, preustroj države na federativnim ili konfederativnim osnovama. Time je završeno prvo razdoblje Budakova političkog djelovanja, koje traje dva i pol desetljeća i u kojem je sazrio kao pristaša Ante Starčevića. Ali je očito da je atentat koji je na njega izvršen bio presudan u razvoju njegovih političkih uvjerenja: to je vrijeme njegove preobrazbe iz pravaša u radikalnog ustašu, što će doći do punog izražaja nakon Budakova odlaska u emigraciju nakon 1933. godine.
(nastavlja se)


MILE BUDAK - PORTRET JEDNOG POLITIČARA (4)
(Slobodna Dalmacija, podlistak, 5. i 6. siječnja 2003)

Zajedničko kućanstvo s poglavnikom

Napustivši u veljači 1933. domovinu, Budak sa suprugom Ivkom u Modeni živi u zajedničkom kućanstvu s Antom Pavelićem i njegovom suprugom i tu odmah polaže Paveliću ustašku prisegu, čime postaje zakleti pripadnik i istaknuti prvak ustaškog pokreta. Iako njihovi odnosi nisu nikada bili harmonični, Pavelićevom odredbom Budak je imenovan doglavnikom i uz Marka Došena jedini je na toj dužnosti prije nastanka NDH. Štoviše, poglavnik imenuje Budaka zapovjednikom svih ustaških logora u Italiji, na kojoj se dužnosti baš i nije iskazao. Time počinje razdoblje Budakova kontroverznog političkog djelovanja

Piše Ivo PETRINOVIĆ

Mile Budak je 2. veljače 1933. godine napustio domovinu zajedno sa suprugom Ivkom redovitom putovnicom koja mu je izdana zbog liječenja u Karlsbadu u Čehoslovačkoj. Međutim, izgleda da je liječenje bila samo Budakova izlika, jer nije otišao u Karlsbad, nego je ostao u Grazu, gdje je boravio dva mjeseca i onda se u ožujku preselio u Modenu. Tu je najprije živio u zajedničkom kućanstvu s Antom Pavelićem i njegovom suprugom, da bi se zatim preselili u Torino gdje ostaju do prosinca 1933. godine, kada odlaze u Berlin. Budak je za vrijeme boravka u Italiji u ožujku 1933. položio Paveliću ustašku prisegu, čime je postao zakleti pripadnik ustaškog pokreta i njegov istaknuti prvak.

Poglavnik i doglavnik

Koncem 1933. Budak sa suprugom Ivkom odlazi u Berlin gdje ostaju do početka listopada 1934. godine. U Italiji priprema gradivo za godišnjak Nezavisna Hrvatska Država, antologiju političkih ideja ustaškog pokreta u emigraciji, koji je početkom 1934. izišao u Berlinu. On se u tom godišnjaku javlja jednim kratkim člankom pod naslovom Nekoliko misli o uređenju slobodne i nezavisne hrvatske države.Iz tog članka, koji je vjerojatno odobrio Ante Pavelić, osim ustaških nazora mogu se uočiti i neka Budakova razmišljanja. Budak ističe seljački stalež kao osnovu hrvatske države vjerojatno pod utjecajem Vladka Mačeka, predsjednika Hrvatske seljačke stranke, koja je naglašavala važnost seljačkog staleža u budućoj hrvatskoj državi. Osim toga, Budak, i sam seljačkog podrijetla, smatra da taj stalež, koji ima većinu u hrvatskom narodu, mora imati i važnu ulogu u samostalnoj hrvatskoj državi.Stječe se dojam da Budak dobiva sve veće Pavelićevo povjerenje, iako njihovi odnosi nisu nikada bili potpuno harmonični, ali mu je sada bio potreban u emigrantskom radu, to više jer je uživao određeni ugled među ustaškim emigrantima. Pavelićevom odredbom od 30. ožujka 1934. bila je uvedena dužnost doglavnika koji su s poglavnikom činili Poglavničko vijeće kao vrhovno tijelo ustaškog pokreta. Budak je bio imenovan doglavnikom zajedno s Markom Došenom koji je smatran jednim od najstarijih pripadnika pokreta. To su bili jedini doglavnici koji su imenovani prije 10. travnja 1941., odnosno nastanka NDH.

Logor na Liparima

Nekoliko dana prije atentata u Marseillesu na kralja Aleksandra, Pavelić je hitno pozvao Budaka iz Berlina u Bolognu. I iz njemačkih izvještaja se vidi da je Budak otputovao iz Njemačke 5. listopada 1934. godine. On je sa suprugom najprije boravio nekoliko dana u Bologni, da bi se 16. listopada preselio u Torino i živio u zajedničkom kućanstvu s obitelji Ante Pavelića.


Pavelić je već 10. siječnja 1935. imenovao doglavnika Milu Budaka zapovjednikom svih ustaških logora u Italiji, na kojoj je dužnosti ostao sve do početka veljače 1937. godine. Tim imenovanjem počinje razdoblje Budakova političkog djelovanja, koje je bilo vrlo kontroverzno s obzirom na njega ne samo kao političara nego i čovjeka.Mnogi svjedoci iz toga vremena imaju loše mišljenje o Budakovu djelovanju kao upravitelja logora. Moglo bi se reći da su tada maksimalno došle do izražaja sve negativnosti njegova karaktera, a kao političar pokazao se nezreo. Zapravo svojim djelovanjem na Liparima on je, bez pretjerivanja, nisko pao kao političar, što će kulminirati tijekom 1941. dok je bio ministar u Vladi NDH.U logoru je vladala velika napetost, o čemu je govorio i Ante Moškov, ustaški pukovnik, pred istražnim jugoslavenskim organima. On je tvrdio da je na Liparima među skupinom od petsto interniraca bilo nereda i podvojenosti, u čemu je odgovornost snosio Budak. Takvo stanje na Liparima potvrđivalo je nekoliko emigranata povratnika (Ante Olujić, gimnazijalac iz općine Imotski, Mate Šuman, student Više komercijalne škole u Zagrebu, i drugi).Nepovoljno iskustvo na Liparima navelo je Budaka da ipak napusti dužnost zapovjednika liparskog logora. Upravljajući logorom, on je izazvao nezadovoljstvo velikog broja logoraša, pa su se o njemu proširila nepovoljna mišljenja među emigrantima.

Netrpeljivost supruga

Početkom veljače 1937. godine Budak je izrazio želju da bude razriješen dužnosti zapovjednika logora, ali je to naišlo na Pavelićev otpor iako su Budakovu odluku podržavale i talijanske vlasti. Oni su sredinom svibnja 1936. pristali da se Budak preseli u Torino, gdje njegova supruga Ivka živi s Pavelićevom obitelji. Pavelić je to odbio i to je odbijanje izazvalo teške sukobe između Budakove supruge i Pavelićeve supruge Mare.Vjerojatnije je da su sukobi njihovih žena već postojali zbog prikrivenih antagonizama među njima, te da su, kada se Budak želio vratiti u Pavelićevu obitelj, kulminirali. Početkom srpnja 1936. Ivka Budak je preseljena u Messinu na Siciliji, gdje ju je muž mogao posjećivati s obližnjih Lipara. Budak je u veljači 1937. otišao u Messinu k ženi Ivki, da bi oni dva mjeseca poslije preselili u Salerno, gdje piše romane Ognjište i Na vulkanima, te treći i četvrti dio svog romana Rascvjetana trešnja.
(nastavlja se)


MILE BUDAK - PORTRET JEDNOG POLITIČARA (5)

(Slobodna Dalmacija, podlistak, 7. siječnja 2003)

Povratak u domovinu i proglašenje NDH

Mane Mile Budaka pokazale su se i u trenutku kad se odlučio vratiti u Hrvatsku i kad se 6. srpnja 1938. sa suprugom i kćerkom konačno i vratio u domovinu. Izgleda da se tada odrekao svega za što se zalagao kao ustaški emigrant. Politički je kapitulirao, što govori da je bio vrlo nestalna osoba koja se u politici teško snalazi, uvjerenja je mijenjao prema okolnostima, imajući na umu počesto osobne razloge i interese. Razišao se s Mačekom, a zbog privatnih problema (operirao mjehur, supruga mu počinila samoubojstvo) nalazio se u teškom psihičkom stanju

Piše Ivo PETRINOVIĆ

Talijansko-jugoslavenskim sporazumom 1937. ustaški su se emigranti našli u teškoj situaciji. S jedne su ih strane šikanirale talijanske vlasti, a s druge su bili pod pritiskom jugoslavenskih organa da se vrate u domovinu, gdje - kako su doduše obećali - neće snositi nikakve posljedice.

Doglavnikove mane

Jugoslavenski policijski inspektor Milićević tijekom 1937. i do 26. rujna 1938. uspio je nagovoriti 161 ustaškog emigranta da se vrati u Jugoslaviju. Izgleda da je Milićević prvi kontakt s Milom Budakom imao u Salernu 10. ožujka 1938. kada mu je rekao da se Stojadinović interesirao za njega, što je godilo Budakovoj taštini. Budak je objašnjavao Milićeviću kako je morao ići u emigraciju radi vlastite sigurnosti, a da o atentatu na kralja Aleksandra nije znao ništa, te je ostavljao dojam, ističe Vladeta Milićević, da osuđuje atentatorske akcije.Ne zna se je li Budak bio iskren, ali je neosporno da se želio pod svaku cijenu vratiti u domovinu. To je bez sumnje bio razlaz s Pavelićem i najniža točka njihovih odnosa u emigraciji. Budak je 23. lipnja uputio molbu jugoslavenskom poslanstvu u Rimu da se izda putovnica za njega, suprugu Ivku i kćer Grozdanu. Kad je putovnica odobrena, sa suprugom i kćerkom 6. srpnja 1938. Budak se vratio u Hrvatsku.Mane Mile Budaka pokazale su se i u trenutku kad je odlučio vratiti se u zemlju. Po onome što opisuje Milićević vidi se da se tada odrekao svega onoga za što se zalagao kao ustaški emigrant. Politički je kapitulirao, što govori da je bio vrlo nestalna osoba koja se u politici teško snalazi, uvjerenja je mijenjao prema okolnostima, imajući na umu počesto osobne razloge i interese.


Raskid s Mačekom

Čim je stigao u zemlju, Budak je u Kupincu posjetio Vladka Mačeka, gdje su dugo razgovarali. Budak je htio obnoviti veze s vođom HSS-a, to više što su i prije bili prijatelji i izražavali slična politička uvjerenja. On je, inače, posjetio Mačeka tri puta tijekom 1938. godine. Zapravo, Maček je ostavio svjedočanstvo o tim razgovorima iz kojega se vidi da je Budak podržavao politiku HSS-a i kritizirao talijansku politiku koja je aspirirala na Dalmaciju.Međutim, Maček navodi da ga je Budak posjetio zadnji put dok je bio na liječenju u Rogaškoj Slatini, i to u povodu sudetske krize, te mu rekao da je svjetski sukob neizbježan i da se Hrvati moraju staviti na stranu pobjednika, odnosno sila Osovine. Maček svjedoči da mu je odgovorio da vjeruje da će doći do oružanog sukoba, ali da nikako ne dijeli njegovo mišljenje da će sile Osovina pobijediti, nego vjeruje protivno, nakon čega su se razišli.

Samoubojstvo supruge



Poslije raskida s Mačekom, Budak počinje razvijati političko djelovanje na ustaškoj platformi. Tako se koncem 1938. i početkom 1939. objavljuju pripreme za izdavanje tjednika Hrvatski narod, koji se tiska u 80 tisuća primjeraka. Hrvatski narod postaje glavni propagator ustaških ideja, a na njegovim stranicama pozornost se posvećivala unutrašnjopolitičkim i međunarodnim pitanjima. Nakon Sporazuma Cvetković-Maček 26. kolovoza 1939. i pošto je stvorena Banovina Hrvatska, Hrvatski narod sporazum napada osuđujući ga da spašava Jugoslaviju. Tada su šireni letci s Budakovom izjavom da je glavni uzrok sklapanja sporazuma u pogrešnom Mačekovu gledanju na međunarodnu politiku.U vezi s ustaškim akcijama u zemlji reagirala je banska vlast i u veljači 1940. uhapsila 50 nacionalista. Među njima bio je i Budak koji je uhićen 27. veljače 1940. godine. Međutim, njegova supruga Ivka izvršila je 11. travnja samoubojstvo, a on je pušten iz zatvora na dan njezine smrti.Nalazio se u teškom psihičkom stanju tako da je bio prisiljen otići u bolnicu gdje mu je operiran žučni mjehur krajem ožujka 1941. Zato i nije sudjelovao u proglašenju NDH, budući da se nalazio u bolnici.
(nastavlja se)



MILE BUDAK - PORTRET JEDNOG POLITIČARA (6)

(Slobodna Dalmacija, 8. siječnja 2003)


Prvi ministar nastave i bogoštovlja


U endehazijskoj vladi poglavnika Ante Pavelića Mile Budak je ministar bogoštovlja i nastave, koji u trenutku konstituiranja čita ustaška načela. Njegov se ekstremni radikalizam, rasizam i netrpeljivost očituje tijekom političkih nastupa u ljeto 1941. godine, kad drži niz govora huškajući protiv srpskih stanovnika i opravdavajući represalije prema njima. Budak govori svake nedjelje, osim jedne, u drugom gradu diljem Hrvatske, a iza te kampanje stoji Ante Pavelić. Tim se političkim istupima htjelo postići određeni učinak kod hrvatskog stanovništva i zastrašiti srpski živalj

Piše Ivo PETRINOVIĆ


Na čelu skupine emigranata Ante Pavelić je 15. travnja 1941. stigao u Zagreb, a kao poglavnik NDH imenovao je sutradan hrvatsku državnu vladu u kojoj je on bio predsjednik i ministar vanjskih poslova.U vladi Mile Budak postaje ministrom bogoštovlja i nastave i u trenutku njezina konstituiranja čita ustaška načela. Nakon Pavelićeve prisege to su učinili i drugi ministri, pa i Mile Budak.


Rimski ugovori


Rimske ugovore, koji su bili rezultat tajnih pregovora s Galeazzom Cianom, talijanskim ministrom vanjskih poslova, 25. travnja u Ljubljani, te s Benitom Mussolinijem, predsjednikom vlade, 7. svibnja u Tržiču, potpisali su 18. svibnja 1941. godine Ante Pavelić i Benito Mussolini u palači Quirinale u Rimu. Njima je velik dio hrvatske obale i otoka prepušten Italiji te prihvaćen talijanski politički, gospodarski i vojni nadzor nad dijelom NDH, a hrvatska kruna ponuđena Aimoneu di Savoia Aosta, vojvodi od Spoleta. Uoči prihvaćanja Rimskih ugovora Budak je na Radio Zagrebu održao govor u kojem je veličao Pavelićevu povijesnu ličnost koja ima osjećaj za buduće događaje, a kada su ugovori bili prihvaćeni, Budak ih je pozdravio.Nekoliko dana nakon što se vratio u Zagreb, Pavelić je počeo provoditi strahovladu. Navijestio je obračun sa Židovima, Srbima i nepoćudnim Hrvatima. Tada je donesena vladina Odredba o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilan boravak u sabirne i radne logore. Krajem travnja i početkom svibnja 1941. godine slijede dva zakona uperena protiv pripadnika židovskog naroda: 1. Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda i 2. Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, koje su potpisali Ante Pavelić i Milovan Žanić kao ministar predsjednik Zakonodavnog povjerenstva.Premda je Budak tvrdio da vlada nije bila konzultirana o rasnim zakonima i da je sve to radila jedna stručna komisija po Pavelićevu naređenju, priznao je da su se u vladi slagali da su Židovi u Hrvatskoj provodili uvijek protuhrvatsku politiku i podupirali takav režim. Isticao je da su ministri i on osobno zaštićivali Židove koji su na hrvatskoj strani, ali je i dosta takvih stradalo jer su za njih bili odgovorni ustaški rasovi (pukovnici od posebnog povjerenja), koje je Pavelić podupirao.


Huškački radikalizam


Budak je pokazao ekstremni radikalizam, rasizam i netrpeljivost za vrijeme svojih političkih nastupa od kraja svibnja do sredine kolovoza 1941. godine, kada je održao niz protusrpskih govora huškajući protiv srpskih stanovnika i opravdavajući represalije prema njima, a iza te kampanje bio je Ante Pavelić. U vrijeme te kampanje Budak je govorio svake nedjelje (osim jedne) u drugom gradu diljem Hrvatske. Budakovim političkim nastupima bila je svrha postići određeni politički učinak kod hrvatskog stanovništva i ujedno zastrašiti srpski živalj.


Odakle takav Budakov verbalni radikalizam kojim se isticao među ustaškim prvacima? Za to postoje najmanje tri razloga. Prvo, on je u Kraljevini Jugoslaviji doživio niz represalija. Nakon atentata na Tonija Schlegela, režimskog novinara, koji je izvršila pravaška omladina, Budak je bio uhićen i proveo je u zatvoru sedam mjeseci da bi već 7. lipnja 1932. bio na njega izvršen atentat s vrlo teškim posljedicama, a čudom je ostao živ. On je nosio teške posljedice jugoslavenskog režima i odatle njegova averzija prema srpstvu i zapravo reakcija, odnosno želja za osvetom koju je intimno nosio u sebi.Drugo, Budakovo držanje u emigraciji nije bilo na visini. Kao upravitelj logora na Liparima, nasilno se ponašao. Kad se vratio u domovinu 1938. godine, zajedno s drugim emigrantima, neki su od njih tražili od Mačeka da se Budak sankcionira za ono što je radio u Italiji, što je u njega stvorilo određeni osjećaj nelagode. Osim toga, ustaški emigranti koji su se s Pavelićem zajedno vratili u Hrvatsku u travnju 1941. godine, posebice ustaški rasovi, bili su neraspoloženi spram Budaka, koji se svojevoljno vratio u domovinu 1938. godine.Treći razlog je Pavelićev odnos prema njemu. Dok su Budakovi stanovali u zajedničkom kućanstvu s obitelji Pavelić, dolazilo je do sukoba između Pavelićeve i Budakove supruge, što se odrazilo na njihove međusobne odnose. Oni su se pogoršali kad je Budak pružio otpor Paveliću da i dalje ostane upravitelj liparskog logora i kad se htio vratiti Pavelićevima u Torino, što je Pavelić odbio. Kad se sa suprugom preselio u Salerno, i kad se odlučio uz pomoć jugoslavenskih vlasti vratiti u domovinu, bez Pavelićeva znanja, njihovi su se odnosi još zaoštrili.



Sustav strahovlade


Pavelić je osim toga Budaku zavidio na njegovoj popularnosti zbog romana Ognjište. Jednom riječju, poglavnik je na Budaka gledao s nepovjerenjem, što je Budak posebno osjetio nakon što je nastala NDH, bez obzira na to što je bio doglavnik i ministar nastave i bogoštovlja. Budak je sve to znao i da bi ublažio Pavelićev ignorantski odnos prema sebi, kompenzirao je to verbalnim radikalizmom.Treba naglasiti da što se tiče sudbine Krleže i Meštrovića, da ih je Budak ne samo zaštitio već je predlagao Paveliću, što je on i prihvatio, da se Miroslava Krležu imenuje intendantom Hrvatskog državnog kazališta, a Ivana Meštrovića ministrom prosvjete, na što oni nisu pristali. Ovo razdoblje u Budakovu političkom životu bilo je najnepovoljnije, jer je on kao državni funkcionar bio uključen u čitav sustav strahovlade koji se u NDH provodio, posebice tijekom 1941. godine. U njemu je najviše došla do izražaja dvojnost karaktera koju je spominjao vojvoda Slavko Kvaternik, ističući da su u Budaku živjele dvije osobe: ona s ljudskim svojstvima i ona radikalnog ustaše modeliranog po volji Ante Pavelića, ali tada s prevagom ove druge. Otuda onda i iznenađenje pa i zaprepaštenje njegovim ponašanjem onih koji su ga prije poznavali, o čemu je najočitije svjedočio i sam vođa HSS-a Vladko Maček.
(nastavlja se)

MILE BUDAK - PORTRET JEDNOG POLITIČARA (7)

(Slobodna Dalmacija, 9. siječnja 2003)


Veleposlanik NDH u Berlinu


Budak je bio svjestan da je imenovanjem za veleposlanika u Berlinu marginaliziran te se odlučio baviti drugim poslovima. Njegovo je djelovanje u Njemačkoj u političkom smislu bilo beznačajno jer su se pitanja između Njemačke i Hrvatske rješavala u Zagrebu između Pavelića i njemačkog poslanika Kaschea te njemačkoga generala u Hrvatskoj Edmunda Glaisea von Horstenaua. Kako je bio ograničen u političkoj djelatnosti, Budak se usmjerava u drugom pravcu, osobito na kulturnom polju, točnije prezentacijom hrvatske kulture u Trećem Reichu


Piše Ivo PETRINOVIĆ


Doglavnika Milu Budaka Ante je Pavelić imenovao veleposlanikom u Berlinu 2. studenoga 1941. gdje je on, naslijedivši Branka Benzona, ostao do 23. travnja 1943. godine. Izgleda da su u njemačkom političkom vrhu pokazali suzdržanost kad se doznalo da će Budak biti postavljen za veleposlanika, jer se smatralo da on pripada skupini ljudi u hrvatskoj vladi koja je sklona Italiji i da ne vjeruje u vojnu pobjedu Njemačke.


Istočno pitanje


Budakovo djelovanje u Njemačkoj u političkom smislu bilo je beznačajno, jer su se sva pitanja između Trećeg Reicha i Hrvatske rješavala u Zagrebu između Pavelića i Kaschea, njemačkog poslanika u Hrvatskoj, te njemačkoga generala u Hrvatskoj Edmunda Glaisea von Horstenaua. Budak je bio svjestan toga da je novom dužnošću marginaliziran te je odlučio baviti se drugim poslovima, to više što se počeo nadati da bi rat mogao završiti neodlučeno, a to bi bilo povoljno za hrvatsku državu.Budak se počeo baviti mišlju da je hrvatsko pitanje u uskoj vezi s istočnim pitanjem, odnosno da hrvatsku vanjsku politiku treba usmjeriti prema islamu i azijskom Istoku. To je značilo, u prvom redu, povezati Hrvatsku s islamskim svijetom i upozoriti Zapad na hrvatsko pitanje, jer sile Osovine o tome ne vode računa, zaokupljene svojim geopolitičkim interesima. S tim u vezi Budak je u Berlinu imao vrlo bliske veze s turskim veleposlanikom Rizvanbegovićem. Budak je uspostavio veze i s jeruzalemskim velikim muftijom Muhamedom Emin el Huseiniom s kojim je razgovarao o zajedničkim interesima NDH i islamske vjerske zajednice.



Veze s Japancima


U skladu sa svojim novim političkim nazorima o vanjskoj politici NDH, Budak je uspostavio vezu s japanskim poslanikom u Berlinu generalom Hiroshiem Oshimom. Nakon tih razgovora japanska je vlada otvorila svoje poslanstvo u Zagrebu, a za poslanika je bio imenovan Kazuichi Miura, koji je do tada bio viši savjetnik japanskog poslanstva u Berlinu.Odakle ta nova Budakova politička razmišljanja o položaju NDH i njezinoj vanjskoj politici? Očito je da je to rezultat ne samo razočaranja položajem u kojem se našao, već i političke pozicije u kojoj se nalazila NDH. Međutim, sama ideja da se Hrvatska veže s Istokom kao neka protuteža Zapadu bila je, posebno u to vrijeme, utopijska zato što je bila čvrsto uklopljena unutar sila Osovine i svoju sudbinu je čvrsto vezala s njemačkim Reichom i Italijom.Budak je u sve većoj Pavelićevoj nemilosti i poglavnik se o njemu sve nepovoljnije izražava, smatrajući ga čak osobom koja razmišlja o njegovoj detronizaciji.


Prezentacija hrvatske kulture


Budak koji je bio ograničen u političkoj djelatnosti, sada je usmjerio djelovanje u drugom pravcu, osobito na kulturnom polju. Njegov ataše za tisak Fertilio tvrdi da je njegova lozinka bila osvojiti Njemačku prezentacijom hrvatske kulture i prikazati je ne samo kao zemlju turističke destinacije ili ratničku državu poznatu po Trenkovim pandurima i Napoleonovim vojnicima, nego malu zemlju koja je umjetnički čimbenik u svjetskoj kulturnoj povijesti.Njegova kulturna akcija bila je velika izložba hrvatske likovne umjetnosti u Berlinu u prostorijama Pruske akademije umjetnosti prvih dana studenoga 1942. godine, na kojoj je sudjelovalo 76 slikara i 19 kipara sa 460 umjetničkih djela, što je poslije preneseno u Beč i Bratislavu. Budak je zaslužan i za gostovanje Hrvatske opere u Beču od 11. do 13. svibnja 1943. godine, kada više nije bio poslanik u Berlinu. Tada je u Volksoperi gostovala Zagrebačka opera. Prvi dan na repertoaru je bio Đavo u selu pod ravnanjem Borisa Papandopula, drugi dan Nikola Šubić Zrinjski s Lovrom Matačićem, a treći dan Ero s onoga svijeta s Jakovom Gotovcem kao dirigentom.
(nastavlja se)

MILE BUDAK - PORTRET JEDNOG POLITIČARA (8)

(Slobodna Dalmacija, 10. siječnja 2003)


Ministrovo nezadovoljstvo Trećim Reichom


Pavelić je Budaku povjerio Ministarstvo vanjskih poslova u uvjerenju da će se brzo poskliznuti i završiti izvan politike te se tako riješiti čovjeka koji ga je mogao ugroziti. No, padom Italije nova konstelacija među silama Osovine dovela je NDH u nepovoljan politički položaj pa je Budak, čini se bez Pavelićeva znanja, poduzeo niz diplomatskih koraka iskazujući nezadovoljstvo Nijemcima, čak i na sjednici Doglavničkog vijeća 9. listopada 1943., tražeći odlučniji istup prema Nijemcima, s čime se Pavelić nije složio. Daljnji Budakovi nediplomatski potezi dobro su došli Paveliću da ga se riješi

Piše Ivo PETRINOVIĆ


Ante Pavelić je Milu Budaka imenovao ministrom vanjskih poslova 23. travnja 1943., nakon što je smijenjen Mladen Lorković na pritisak talijanske vlade. Odluku da povjeri Budaku Ministarstvo vanjskih poslova Pavelić je učinio u uvjerenju da će se Budak brzo poskliznuti i završiti izvan politike kao njegov doglavnik. Time bi se konačno riješio čovjeka koji ga je mogao ugroziti, a koji je inače bio mrzak njemu i supruzi Mari iz vremena zajedničkog života u emigraciji.


Poništeni Rimski ugovori


Međutim, na vanjskopolitičkom planu zbio se događaj koji je doveo do novih konstelacija među silama Osovine, a NDH doveo u nepovoljan politički položaj. Dana 25. srpnja 1943. došlo je, intervencijom talijanskog kralja Vittorija Emanuelea III., do Mussolinijeva smjenjivanja, kojega su zatim talijanske vlasti zatočile. Kao predsjednik vlade naslijedio ga je maršal Pietro Badoglio, a Italija je ispala iz vojnog stroja sila Osovine.Pavelić, da bi preduhitrio rješenje o hrvatskoj obali koja je pripala Italiji Rimskim ugovorima 1941., donio je odluku 10. rujna 1943. da se oni ponište s objašnjenjem da talijanska vlada nije izvršila obveze iz ugovora što se tiče granica, te "jamstvo političke nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti Hrvatske", naročito što je Italija prihvatila primirje s neprijateljskom stranom bez pristanka svih saveznika. Pavelić je zaključio da ti ugovori više ne obvezuju NDH.Međutim, Budak je bio vrlo zainteresiran za pozitivno rješenje hrvatskoga graničnog pitanja nakon prelaska Italije na stranu Saveznika. On je želio iskoristiti novonastalu političku situaciju da bi se ispravilo ono što se dogodilo kada je NDH trebala platiti račun koji je talijanska vlada ispostavila Paveliću za njegovo emigrantstvo u Italiji. Zbog toga je Budak koncem rujna i početkom listopada 1943. poduzeo niz diplomatskih koraka preko hrvatskog poslanika u Berlinu, čini se bez Pavelićeva znanja.No, Hitler je formalno uzeo na znanje Pavelićeve poglede na istočnu obalu Jadrana (Istra, Rijeka i zaleđe), ali je naglasio da su vojna pitanja u toj situaciji najbitnija, jer su ta područja strateški važna. Hitlerovi planovi bili su dalekosežniji jer je Njemačka namjeravala ta područja anektirati, a ne predati Hrvatskoj, što je značilo za Njemačku izlazak na Jadransko more.



Igra oko funkcija


Nakon tih zbivanja Budak postaje svjestan težine situacije u kojoj se našla NDH i stoga je razvio veliku diplomatsku aktivnost, što se može uočiti iz korespondencije s njemačkim Ministarstvom vanjskih poslova oko hrvatskih južnih granica, od 9. rujna do 25. listopada 1943. godine. Njegovi diplomatski potezi, preko hrvatskog poslanika u Berlinu, nisu bili uspješni. Ali Hitler je ostao pri svojoj odluci da se područje Rijeke, Sušaka s otokom Krkom stavi pod njemačku upravu. Budak je bio osobito ozlojeđen time što hrvatska vojska, koja je bila pod njemačkim zapovjedništvom, nije uključena u brz ulazak u hrvatska jadranska područja, a ni zaplijenjeno talijansko oružje nije dano na raspolaganje hrvatskoj vojsci.Budak je svoje nezadovoljstvo Nijemcima izrazio na sjednici Doglavničkog vijeća 9. listopada 1943., na kojem je bio prisutan i Pavelić, te tražio odlučniji istup prema Nijemcima i smatrao da odlučniji istupi spram njih mogu biti od koristi, što je njemu poznato iz iskustva, s čime se Pavelić nije složio.Budakove izjave izazivaju Pavelića, koji preko Kaschea obavještava njemački vrh — jer se raspravljalo o stvaranju nove hrvatske vlade — da će se Ministarstvo vanjskih poslova povjeriti Mladenu Lorkoviću, budući da Budaka treba prije svakog govora cenzurirati. Stoga se u novoj rekonstrukciji vlade Budak spominje kao ministar pravosuđa ili, eventualno, ponovno kao poslanik u Berlinu. Ta igra oko Budakovih funkcija bila je samo priprema za njegovo udaljavanje iz politike, što je bila davna Pavelićeva želja.


Njemačko "srbofilstvo"


Budak njemačkom poslaniku u Hrvatskoj Kascheu ističe da u Rijeci djeluje talijanska uprava sa senatorom Giganteom na čelu, koji izjavljuje da je pozvan da brani talijanstvo Rijeke, a hrvatskoj upravi nije dopušten ulazak u grad. Budak upozorava Kaschea da je Hrvatska često bila komadana, što je teško više podnositi. Ona je inače bila žrtva politike obzira prema Italiji. Stoga Vlada ne može preuzeti nikakvu odgovornost za posljedice koje bi iz toga mogle proizići.Njemačka prislušna služba dešifrirala je Budakov brzojav hrvatskom poslaniku Ratkoviću od 26. listopada 1943. u kojem on od poslanika traži da priopći funkcionarima njemačkog ministarstva vanjskih poslova kako je novi kurs njemačke srbofilske politike katastrofalan ne samo za Hrvatsku nego i za Njemačku, te da je taj pravac smrtni udarac hrvatsko-njemačkim odnosima.Budak je također tražio 4. studenoga 1943. od hrvatskog poslanika u Berlinu da preda verbalnu notu talijanskom poklisaru Mussolinijeve Republike Salu da hrvatska vlada očekuje od fašističke republikanske vlade da prizna poništenje Rimskih ugovora i pripojenje svih hrvatskih zemalja koje su Talijani dobili tim ugovorom.Tim brzojavom ne samo da Budak nije postupio diplomatski već je talijanskoj fašističkoj vladi postavio ultimatum, tražeći od nje da se odrekne Rimskih ugovora, što je bilo neprihvatljivo za Mussolinija koji je, iako politički oslabljen, i dalje bio pouzdani Hitlerov saveznik.Taj Budakov potez je dobro došao Paveliću da ga se riješi. Oživljena je ideja da Budak ponovno ode za veleposlanika u Berlin, ali su Nijemci odbili njegov agreman zbog njegovih nesmotrenih brzojava koje su registrirali, tako da je Budak konačno potpuno ispao iz igre.
(nastavlja se)

MILE BUDAK - PORTRET JEDNOG POLITIČARA (9)

(Slobodna Dalmacija, 11. siječnja 2003)


Pred partizanskim sudom


Mile Budak je obješen 7. lipnja 1945. u Zagrebu. Presuda je bila prestroga, iako bi mu kao kvislingu bilo suđeno u svim europskim zemljama. Na suđenju ustaškim dužnosnicima bilo je i vremenskih presuda pa se to moglo primijeniti i na Budaka. Olakšavajuće su okolnosti da je zaštitio i spasio život Krleži i Meštroviću te kao književnik bio vjerodostojni svjedok koji bi mogao razjasniti mnogo toga iz doba koje još uvijek izaziva kontroverze i polarizacije, osobito nakon stvaranja samostalne Hrvatske. Stoga se hrvatska historiografija treba znanstveno suočiti s tim teškim i dramatičnim povijesnim razdobljem


Piše Ivo PETRINOVIĆ


Nakon sloma NDH u svibnju 1945. godine, kada dolazi do masovnog pokreta vojske, stanovništva i državnih funkcionara prema slovenskoj granici, i Mile Budak se pridružuje egzodusu. On u izvješću policijskim organima opisuje da su u Turracher Höhe u Koruškoj došli 7. svibnja uvečer, a onda poslije nekoliko dana pošli preko Predlitza u mjesto Tamsweg. Njihovu je kolonu predvodio Nikola Mandić, predsjednik vlade. Oni su 17. svibnja iz Tamswega prebačeni engleskim kamionima u logor Spittal na Dravi da bi sutradan bili predani jugoslavenskim vlastima, i to na kolodvoru u mjestu Rosenbachu.


Zatvor i saslušanja


U skupini od 69 osoba, sa ženama i djecom, nalazio se i Budak sa svojom mlađom kćerkom Grozdom. Nakon zadržavanja u Jesenicama, 19. svibnja 1945. odvedeni su u Škofju Loku, a dva dana poslije njih petnaest članova vlade i funkcionara s Nikolom Mandićem na čelu, uz oružanu pratnju, sprovedeni su preko Ljubljane u Postojnu u štab Četvrte armije. Svi su oni ukrcani u autobuse i dovedeni u Zagreb, te smješteni u zatvor u policijsku stanicu u Petrinjskoj ulici. Odmah nakon dolaska 26. svibnja 1945. saslušan je Mile Budak.Već 1. lipnja 1945. javni tužilac Hrvatske, krivično odjeljenje, podignuo je optužnicu protiv Mile Budaka i devetorice čelnika NDH. O samom tijeku suđenja Budaku i skupini, znamo vrlo malo. Među istražiteljima vjerojatno ima živih svjedoka, ali oni o tome nisu ništa napisali. Nije poznat ni sastav suda, iako povjesničar Bogdan Krizman navodi da je sudio vojni sud Druge armije. Rasprava je bila završena u jednom danu i presuda proglašena.



Zakon iz 1945.


Prema Krizmanu, jugoslavensko je novinstvo objavilo priopćenje u kojem, među ostalim, stoji: Vojni sud Druge armije održao je 6. lipnja 1945. godine u Zagrebu glavnu raspravu protiv optuženih - dr. Mile Budaka i ostalih, zbog veleizdaje i ratnih zločina. Nakon održane glavne rasprave sud je izrekao i proglasio sljedeće presude: 1. doglavnik Mile Budak, ustaški pukovnik Joso (Juco) Rukavina i predsjednik prijekog suda Ivan Vidnjević osuđeni su na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine; 2. Nikola Mandić, predsjednik vlade, zatim Julije Makanec, Nikola Steinfel i Pavao Canki, ministri, osuđeni su na kaznu smrti strijeljanjem i trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine; 3. Ademaga Mešić, doglavnik, na kaznu doživotne robije; 4. Lavoslav Milić, intendantski general-poručnik, na kaznu robije u trajanju od 20 godina, i Bruno Nardelli, poglavar građanske uprave za Dalmaciju, na kaznu robije u trajanju od 20 godina.Mile Budak obješen je 7. lipnja u Zagrebu, vjerojatno u ranim jutarnjim satima, a vijest o tome istoga dana donijele su novine u svijetu. Agencija Tanjug objavila je 7. lipnja 1945. vijest da je toga dana izvršena smrtna kazna nad Nikolom Mandićem i Milom Budakom.Presuda Budaku i ostalima, tada i neposredno nakon rata, izricala se na temelju Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države 1945. godine. Prema tome, Budak je bio suđen na temelju toga zakona, a zapravo su sudovi djelovali kao produženi organi Komunističke partije. Inzistiralo se na primjeni kolektivne odgovornosti, jer se vlada NDH izjednačila sa zločinačkom organizacijom, pa su se sve inkriminacije ustaškog režima automatski primjenjivale na pojedince bez obzira na to kakva je bila njihova osobna odgovornost. Zato što se zapostavljalo načelo individualne kazne odgovornosti, ono je onda vodilo ekstremnim kaznama kao što je bilo i u slučaju Mile Budaka.


Prestroga presuda


Budaku je izrečena prestroga presuda iako treba napomenuti da bi njemu kao kvislingu bilo presuđeno u bilo kojoj europskoj zemlji antifašističke koalicije, pa čak i u Hrvatskoj da je poslije rata bio uspostavljen demokratski sustav. To se dogodilo američkom pjesniku Ezri Poundu, suradniku talijanskog fašizma, koji je propagandno djelovao na talijanskom radiju tijekom rata. Također i norveškom književniku i nobelovcu Knutu Hamsunu, Hitlerovu prijatelju i pristaši nacizma, čija politička odgovornost nije bila manja od Budakove, a koji je bio novčano kažnjen i smješten na psihijatriji.Kako je na suđenju istaknutim ustaškim dužnosnicima 1945. godine bilo i vremenskih presuda, to se moglo primijeniti i na Budaka. Olakšavajuće su okolnosti u prvom redu bile u tome što je on zaštitio i spasio život Miroslavu Krleži i Ivanu Meštroviću. Osim toga, bio je književnik i vjerodostojni svjedok toga vremena, koji bi mogao razjasniti mnoge događaje, osobe i pojedinosti iz toga doba što još uvijek izazivaju kontroverzije i političke polarizacije, naročito poslije stvaranja samostalne Hrvatske.Zato se hrvatska historiografija treba znanstveno suočiti s tim teškim i dramatičnim povijesnim razdobljem.


Svršetak


0 Comments:

Objavi komentar

<< Home